Kad motivacija nestane:
o padu, vrtnji u krug
i razgovoru koji dovodi do promijene

Poznato ti je to, nešto te zapali, razgovor, podcast, predavanje ili tekst koji si pronašla slučajno, i osjećaš kako se nešto u tebi otvara, kao da si baš naišla na ono što si tražila.

Podvučeš rečenice, fotografiraš stranice, staviš podsjetnik na hladnjak ili u bilježnicu, rokovnik, mobitel sve ono što te najviše dotaklo, i imaš osjećaj da ovaj put zaista ide drugačije, da si konačno shvatila što treba promijeniti.

I onda... ništa. Tiho, polako, bez da shvatiš točno kad, ta energija ode, podsjetnik na hladnjaku postane toliko normalan dio scenografije da ga više uopće ne vidiš, knjiga završi na polici, i nađeš se točno tamo gdje si bila prije, na istom mjestu, s istim mislima i s istim osjećajem da nešto ne štima.

Nije problem u knjizi. Nije problem ni u tebi.

Danas nam je na raspolaganju gomila metoda i tehnika rada na sebi, od disanja, vizualizacije i afirmacija do journalinga, NLP-a, mindfulnessa, coachinga i terapije, i puno toga stvarno i pomogne.

Ali znaš što se dogodi? Primijeniš tehniku, neko vrijeme radi, pa opet stane, jer tehnika radi na površini, a ono što te drži nije na površini.

Nije te izdala metoda ni volja, nego te nešto ispod toga drži tamo gdje jesi, i dok to ne pomakneš, ništa od onog što naučiš ili pročitaš ne sjeda kako treba.

Motivacija pada. Uvijek. Ali pad nije znak da nisi dovoljno jaka. To je signal da negdje ispod ima nešto što čeka da bude pomaknuto.

Zašto motivacija uvijek ode u istom trenutku

Motivacija je osjećaj koji dolazi, napuni te i ode, i to je normalno, problem nije što ode.

Problem je što se dogodi kad ode, što čuješ iznutra, što si tiho govoriš, i koliko brzo zaključiš da si „opet zakazala“.

Prepoznaješ li ovaj glas?

"Opet sam odustala. Uvijek isto. Znam što trebam napraviti, a nikad to ne napravim. Nešto sa mnom nije u redu."

Taj glas. Uvijek tu, tiho, ali glasno. Čeka baš taj trenutak kad kloneš pa ti kaže da si nedosljedna, neuspješna, nedovoljna. I taj glas troši više energije nego ijedna tehnika može nadoknaditi. Taj glas ne nestaje čitanjem još jedne knjige ni još jedne afirmacije.

Ona je znala sve. I dalje je stajala na istom mjestu.

Jedna klijentica došla mi je na sesiju s ogromnom količinom znanja o sebi, prošla je coaching, bila u terapiji, pročitala knjige, znala je sve svoje obrasce i mogla ih nabrojati napamet, doslovno.

I dalje je stajala na istom mjestu.

Sjedile smo i pričale, ne o tehnikama, nego o njoj, o tome što se konkretno događa u njezinom životu i o tome što ona zaista misli o situaciji, ne što bi po teoriji trebala misliti, nego što zaista misli kad je sama sa sobom.

Slušala sam je. I u jednom trenutku rekla sam joj nešto što je gledala iz sasvim drugog kuta nego ona.

Zastala je. Bila je tiha par sekundi. I onda:

"Vidiš, nisam tako gledala na to."

Taj trenutak. Poznam ga napamet jer se dogodi iznova i iznova, u različitim oblicima, s različitim ženama. Nije se promijenila tehnika. Nije se promijenilo znanje. Promijenio se pogled. Jedan drugačiji kut na istu situaciju i odjednom sve što je izgledalo kao zid postane prolaz.

To je aha moment. Nije glasan ni dramatičan. Tih je. Ali nešto unutra se pomakne i više ne stoji na istom mjestu.

Što se zapravo događa u tom razgovoru

Kad razgovaramo, ne dajem ti recepte. Slušam. Ono što kažeš i ono što ne kažeš. Gdje staneš. Gdje ubrzaš. Gdje promijeniš temu. I iz svega toga pitam ono što ti sama sebi nisi pitala, jer nisi ni znala da to pitanje postoji.

Sami sebi postavljamo uvijek ista pitanja i dobivamo uvijek iste odgovore. To je krug iz kojeg ne možeš izaći sama jer stalno gledaš iz istog kuta.

Netko izvana vidi ono što ti ne možeš vidjeti. I može ti to pokazati bez osude, bez "griješiš", nego jednostavno: "Pogledaj ovdje malo. Što vidiš?"

• Vidim gdje si zaglavila i zašto se to stalno ponavlja
• Vidim koji glas iznutra sabotira svaki tvoj pokušaj čak i prije nego što krene
• Vidim snage koje imaš, a koje ne vidiš sama jer si previše u tome
• Vidim korak koji ti izgleda nemoguće, a koji je zapravo točno na dohvat ruke

Ponekad nam ne treba nova metoda. Treba nam netko tko u nas zaista vjeruje.

O ovome se malo govori. Svi pričaju o tehnikama i metodama i protokolima. Rijetko tko govori o tome koliko nam znači kad netko stane uz nas i kaže iskreno:

Hej. Možeš ti to. Sjeti se svega što si već prošla i napravila. Sjeti se koliko puta si mislila da ne možeš, a jesi. Ja te vidim. I ja vjerujem u tebe.

Ne kao fraza. Ne protokolarno. Nego zaista, iz srca, na način koji ti pređe kroz kožu.

Klijentice mi često kažu da sam im bila najveći motivator u životu. Da sam u njima vidjela nešto što same nisu, i da sam bila oslonac kad su same posumnjale. Ponekad sam tu da te dignem i gurnem naprijed, ponekad samo da budem rame na koje se um može spustiti. Taj feedback uvijek primim s punim srcem, jer znam koliko je teško naći nekoga tko u tebe vjeruje bez uvjeta i bez agende.

I to je nešto što ni jedna knjiga, ni jedna tehnika ne može zamijeniti.

I onda se nešto pomakne

Kad se perspektiva promijeni, sve izgleda drugačije. Vidim to svaki put. Žene koje su godinama išle u krug i koje, nakon jednog razgovora, jednog pitanja, jednog drugačijeg pogleda na istu situaciju krenu naprijed. Ne jer su dobile novi alat. Nego jer su konačno vidjele ono što su cijelo vrijeme propuštale vidjeti.

Možda i tebi ne treba nova metoda. Možda ti treba samo netko tko će sjediti s tobom, stvarno te slušati i pomoći ti da vidiš situaciju iz drugog kuta.

I onda te pogledati i reći: Hej, možeš ti to. Ja znam da možeš.

I to zaista misliti.

Više o temama: Radionice za žene → · Osjećaš se zaglavljeno → · Ograničavajuća uvjerenja →