Osjećam se zaglavljena u životu: što se zapravo događa

Na papiru sve sjeda, posao postoji, ljudi su tu, rutina ide, a onda u nekom mirnijem trenutku, baš kad bi sve trebalo biti dobro, uđe osjećaj koji ne znaš sasvim opisati, osjećaj da stojiš na mjestu i da je svaki dan više-manje isti.

Taj osjećaj zaglavljenosti jedna je od najčešćih stvari koje žene podijele sa mnom kad počnemo raditi zajedno. I gotovo uvijek iza njega stoji ista stvar, razmak između onoga što živiš i onoga što zapravo jesi.

Zaglavljenost nije slabost, to je signal

Kad se osjećaš zaglavljena, nešto te iznutra pokušava upozoriti, ne da si nesposobna ili lijena nego da nešto u sustavu ne radi kako bi trebalo, a to su najčešće uvjerenja koja si preuzela a nikad nisu ni bila tvoja, tuđa očekivanja koja nosiš kao da su tvoja, ili jednostavno zamor od stalnog prilagođavanja na ono što se od tebe traži.

Zaglavljenost nije kraj. Ona je poziv da staneš i pogledaš u pravom smjeru.

Problem je što ga mnoge žene ignoriraju godinama i guraju dalje, dodaju još jednu aktivnost, još jedan tečaj, još jednu promjenu okoline, a osjećaj svejedno ostaje jer nije u okolini, nego unutra.

Što stoji iza osjećaja da si zaglavljena

U radu sa ženama prepoznajem nekoliko uzroka koji se stalno ponavljaju. Živiš po tuđem scenariju i gradiš život koji izvana izgleda logično, a iznutra ne rezonira s onim tko si. Ponavljaš stare obrasce jer mozak koristi naučene prečice, čak i kad one više ne vode tamo gdje sad želiš ići. Negdje u pozadini sjede rečenice tipa „nisam dovoljno dobra“ ili „za mene to ne funkcionira“, i makar znaš da nisu istina, ponašaš se kao da jesu. I uz sve to ide kronični zamor od dugog ignoriranja vlastitih signala, koji s vremenom stvori jaz između glave i ostatka tebe.

Zašto samo razmišljanje o promjeni ne pomaže

Pročitala si dosta knjiga o osobnom razvoju, znaš što bi „trebala“ napraviti i već si nekoliko puta pokušala. Promjena se nije zadržala jer razumijevanje samo po sebi često ne mijenja reakciju koja se uključi prije nego što stigneš razmisliti.

Osjećaj zaglavljenosti ne dolazi iz manjka informacija, nego iz mjesta ispod svjesnog uma, iz emocionalnih obrazaca i obrazaca u mozgu koje su se gradile godinama, i tu treba raditi, ne samo na razini misli.

Na tome se temelje i moji programi i individualni rad sa ženama: povezujemo ono što misliš, osjećaš i radiš jer se ti dijelovi života ne mijenjaju odvojeno.

Gdje početi kad ne znaš odakle početi

Najčešće pitanje koje dobijem glasi: „Ne znam ni što hoću, kako ću onda znati što promijeniti?“

Ne trebaš znati, trebaš početi slušati.

Zapiši što te iscrpljuje, a što ti daje energiju, bez analize, samo iskreno. Primijeti u kojim situacijama osjećaš lakoću, a u kojima težinu. Zapitaj se što bi birala da nitko ne gleda i da ne možeš pogriješiti. I daj si dopuštenje da ne znaš odgovor odmah, zaglavljenost se ne rješava brzim odgovorima.

Promjena kreće s jednim malim pomakom u percepciji. Ne s velikim planom, nego s odlukom da više ne prihvaćaš stagnaciju kao normalu.

Kako izgleda izlaz

Žene s kojima radim najčešće opisuju promjenu ovako: nije da su odjednom znale sve odgovore, nego da su prestale biti paralizirane pitanjima. Počele su se kretati i bez sigurnosti u ishod.

Jer zaglavljenost nije nedostatak odgovora, nego nemogućnost da se krećeš i bez njih, a to se može promijeniti.

Više o temama: Rad sa ženama → · Obrasci koji te koče → · Unutarnji mir →